Znam da će me se ismijati. Onoga koji je mudar, uvijek ismiju. I ja nemam nikakvog dokaza za moju teoriju osim seciranja tih mozgova.

– Ta prividna bića sliče inače potpuno svojem praliku, kao što se prema zapadnjačkom znanju jedan pravi Golem, izrađen prema pravilima tajnog nauka, ni po čemu ne razlikuje od drugih ljudi. Taj Ernest H. Shakleton, kojega je kralj učinio pairom carstva, koji se sada tamo {vani} na svom imanju oporavlja od štrapaca američke turneje, koji tamo svake noći leži u naručju svoje žene, koji nedjeljom ujutro lojalno sluša propovijedi svoga pretilnog reverenda, koji jede svoj plumpuding, koji plaća svoj porez i drži svoja predavanja, jednako kao i onaj J. B. Adams, Eric Marschall i Frank Wild, svi oni kod mene izazivaju samo bolan smješak. Jer, oni ne znaju što čine. Što su oni? Nazvao bi ih makinalnim inteligencijama ili mislećim satnim mehanizmima, koje su oni nevjerojatni mozgovi na Južnom polu opremili sjećanjem, načinom razmišljanja i ostalim pravog Shakletona, Adamsa, Marschalla i Wilda.

Ja sam ih odmah prepoznao, jer onoga tko je kao ja proživio šezdeset godina života znajući za prividna bića, njega se nikada ne može prevariti. I već se sada veselim kako će se ljudi zapadnjačke znanosti smijati kada im saopćim da u mojoj indijskoj domovini to umijeće danas stoji na dostojnoj visini, iako se mi ipak vjerojatno još ne možemo takmičiti sa onim majstorima (koji su) iza pustoši vječnog leda. Što biste Vi, na primjer, rekli kada bih vam, na primjer, dokazao da lord Curzon, vicekralj S. M. indijskog carstva nije ništa drugo do sjenka pravog lorda Curzona, kojega je u noći s 13. na 14. svibnja 1910., dok je spavao, jogi Kalajagitra golemizirao po naputku lige Sinova Šive u Alahabadu.

Taj je dan ranije dao provesti smrtnu kaznu nad nekoliko vođa indijskih nacionalista. U noći nakon toga grupa zavjerenika s jogijem prodrla je jednim tajnim hodnikom stare palače u njegovu spavaonicu. Spavača se preobrazilo, i za par sati je umjesto njega pod baldahinom kreveta ležao njegov Golem, mirno dišući; pravog lorda Curzona zavjerenici su odnijeli, za osam je dana bio preko Himalaje u jednom tibetanskom samostanu

 

....

 

Georg Heym

Shakletonov dnevnik (1911.)

 

S predgovorom H.H.H. Hannawackera. London 1925.

Graham & White. 125. izdanje *

Neka se samo razrežu ti Shakletoni, Adamsi, Marschalli i Wildi. Neka se bolje pogledaju ti ljudi, koje se sada rasteže od banketa do banketa, ti ljudi kojima se narod divi, koje žene obožavaju zbog djela koja ti Golemi, ta kukavna prividna bića, te umjetne ovojnice sa udahnutim istovrsnim dušama nikada ne bi mogli provesti, da njih same nije napravila nadljudska inteligencija. Ništa oni ne mogu, baš ništa. Oni su samo objekti jedne sjajne dresure i dokaz za to da iza vječnih zidina koje se uzdižu na Južnom polu moraju postojati ljudi ili nadljudska bića, koja su u eksperimentalnoj psihologiji morala doseći onaj stupanj znanja, prema kojemu se umijeće jogija odnosi kao otprilike "lonac za kuhanje" Humphrey Pottersa prema compound-strojevima jednog modernog prekooceanskog parobroda ili Galvanijevi žablji kraci prema modernom telegrafskom aparatu kojim Tesla hvata ekstramundane valove.

Neka se jednom točnije prouče, neka im se raskole lubanje! Kladim se i dajem glavu za to da će se na početku sve naći onako kako to obično izgleda u lubanjama normalnih ljudi, siva moždana kora sa prokrvljenim zavojima, ispod toga više zalisaka velikog mozga, itd. Istraži li se međutim točnije sama veličina i prati li se dalje njegov nastavak, poznati ljevak između treće i četvrte moždane šupljine, ona osebujna tvorevina, koja se naziva četverobrežuljak (corpora quadrigemina), tada će se naći da na prednjem paru brežuljaka, tamo gdje inače počiva glandula pinealis, nema ničega, baš ničega, iako ja ne želim ići tako daleko i tvrditi da nema baš ničega, jer je kod tehnički tako sjajno izvedenih Golema kao kod [ove] četvorice tamo možda smještena umjetna tvorevina glandule pinealis, sigurno, međutim, ništa što može proizvesti funkcije iste. Neka se ekstirpiraju, neka se na njih primijeni upravo otkriveni američki postupak sa krvnom plazmom, vidjeti će se da jedna prava epifiza može živjeti dalje u hranjivim tvarima, a da najobičniji surogat, kakav se možda nalazi u mozgu ovih pseudo-Shakletona, ne odaje apsolutno nikakvu animalnu funkciju. Niti sa najboljim mikroskopom neće se primijetiti nikakve aktivnosti {hranidbe} živih stanica. Zašto? Upravo zato jer ona nema živih stanica, upravo zato jer je ona tek komad mesa ili što ja znam, sigurno zato da se kod jedne kasnije operacije ili seciranja, doktora navede da misli kako se radi o pravoj glanduli.

Jer to je neprikosnoveni zakon, koji je primijetio već {tibetanski} lama Seng y Cho godine 1427. pr. Kr.: bez obzira kako savršen neki Golem bio, u njega (nikako) nije moguće udahnuti dušu. A formula za dušu neće nikada biti nađena.

Bez obzira što je slavna formula jogija Tankah Pankaha ..... dostatna za transplantaciju sjećanja, karaktera i obrazovanja neke individue u nekog Golema, (ipak) nikada neće biti moguće transplantirati ono esencijalno, astralno kod čovjeka. Ono suštinski ljudsko, ono što je već starima važilo kao sjedište duše, to je upravo posjed božanstva, koje je u male stijenke glandule ispustilo kap svoje vječne vatre, kojoj se mi, toliko dugo koliko smo još vezani okovima predmeta, možemo samo diviti, ali ne i shvatiti.