Friedrich Schiller

Filozofski razgovor iz Vidioca duhova

»Svojim se željama nisam smio odvažiti preko toga, nego sam trebao ostariti na isti način, na koji sam odrastao! I jer jednom izađoh iz tužne jednoličnosti mojeg dosadašnjeg života i pogledah uokolo, ne nudi li se meni negdje drugdje izvor zadovoljstva – jer sam...«

›Ako je to bio samo pokušaj, milostivi gospodine, onda nemam više ništa reći – tada iskustva koja ćete njime steći i da su tri puta više stajala, nisu preskupo plaćena. Boli me, to priznajem, da mišljenje društva odlučuje o tome kako da Vi budete sretni.‹

»Blago Vama da možete prezreti mišljenje društva! Ja sam njegova tvorevina, pa moram biti njegov rob. Što smo mi drugo doli mišljenje? Sve na nama knezovima je mišljenje. Mišljenje je naša dadilja i naša odgojiteljica u djetinjstvu, naša zakonodavka i naša ljubavnica u muževnoj dobi, naša štaka u starosti. Pogledajte nas, što mi imamo osim mišljenja? I najlošijem iz drugih staleža je u tom pogledu bolje nego nama, jer je njemu njegova sudbina pomogla do filozofije u kojoj nalazi utjehu za tu sudbinu. Knez koji izruguje mišljenje sam se ukida, kao svećenik koji poriče postojanje Boga. «

›Pa ipak, najmilostiviji prinče...‹

»Znam što želite reći. Ja mogu izaći iz kruga koji je moje rođenje oko mene povuklo – ali, mogu li iz pamćenja iščupati sve uobrazilje koje su odgoj i rane navike tamo usadile, a stotine tisuća glupana među vama sve to jače i jače učvrstilo? Ipak svatko želi rado biti potpuno ono što on jest, a naša je egzistencija tek samo izgledati sretno. I jer to ne možemo biti na vaš način, zar zato uopće ne trebamo biti? Ako radost više ne smijemo crpiti neposredno iz njenog čistog izvora, zar se ne smijemo obmanuti umjetnim zadovoljstvom, ne smijemo li od one iste ruke, koja nas je lišila užika, primiti malu naknadu?«

›Nju ste inače nalazili u svom srcu.‹

»Ako je tu više ne nalazim? – O, kako smo došli na to? Zašto ste morali u meni probuditi ta sjećanja? – Ako sam se sada utekao baš toj osjetilnoj opijenosti kako bih umrtvio jedan unutarnji glas, koji je nesreća moga života – da bih umirio taj um koji prekapa, koji poput britkog srpa ide amo-tamo u mojem mozgu i sa svakim novim istraživanjem odreže jednu granu moje sreće i blagostanja?«

›Moj najdraži prinče!‹ – Princ bijaše ustao i koračao po sobi neobično uznemiren.

»Ako ispred i iza mene sve tone – iza mene leži prošlost u tužnom jednoličju kao okamenjeno carstvo – ako mi budućnost ništa ne nudi – ako se sav opseg mojeg postojanja završava u uskom prostoru sadašnjice – tko mi može zamjeriti da taj skroman dar vremena – trenutak, vatreno i nezasitno grlim, kao prijatelja kojeg vidim posljednji put? Kada s tim dobrom žurim lihvariti kao osamdesetogodišnji starac sa svojom tijarom? – O, ja sam ga naučio cijeniti – trenutak! Trenutak je naša majka i kao majku ga trebamo ljubiti!«

›Milostivi gospodaru, inače vjerovaste u postojanije dobro...‹

»O, učinite da mi se slika u oblacima održi i ja ću je objeručke prihvatiti. Kakvo zadovoljstvo mogu naći u tome da usrećim pojave kojih će, kao i mene, sutra nestati? Nije li sve oko mene samo bijeg? Svi se sudaraju i izguravaju svog susjeda da bi sa izvora postojanja na brzinu popili jednu kap i žudeći otišli. Sada, u trenutku kada sam u naboljoj snazi, već je jedan život u postanku upućen na moju propast. Pokažite mi nešto što traje, i ja želim biti krepostan.«

›Ali što je potisnulo milosrdna osjećanja, koja su nekada bila užitak i pravilo vašeg života? Sijati sjeme za budućnost, služiti višem, vječnom poretku –‹

»Služiti! Sigurno, služiti, tako sigurno kao što najbeznačajniji kamen nekog zida služi simetriji palače koja na njemu počiva! A da li također i kao biće kojega se pita, kao biće koje suuživa? Dražesna, dobrodušna čovjekova tlapnja! Želiš mu posvetiti svoje snage? Možeš li mu ih uskratiti? Ono što jesi i što posjeduješ, jesi i posjeduješ samo za njega. Ako si dao što dati možeš i što mu samo ti možeš dati, onda te više nema, tvoja ti iznemoglost presuđuje, a ona je i ta koja provodi presudu. Ali tko je i što je taj poredak, ta priroda, na koju se tužim? Pa ipak! Kada bi kao Saturn Grka htjela proždrijeti vlastitu djecu, bila bi to ona sama, makar nadživjela tek pređašnju sekundu! – Kao neizmjerno drvo stoji ona ovdje u beskonačnom prostoru. Mudrost i vrline čitavih generacija teku kao sokovi njenim žilama, tisućljeća i narodi koji unutra buče otpadaju sa njenih grana kao uvenuli cvjetovi, kao usahlo lišće, koje ona unutrašnjom nepresušnom snagom rađanja tjera iz debla. Možeš li od nje zahtijevati ono što ona sama ne posjeduje? Ti, jedna brazda koju vjetar stvara na površini mora, možeš li zahtijevati da trag tvojeg postojanja ostane tamo zauvijek?«

›Toj neutješnoj tvrdnji proturječi i sama svjetska povijest. Imena kao Likurg, Sokrat i Aristid nadživjela su svoja djela.‹

»A koristan čovjek koji je načinio plug – kako se on zvao? Imate vjere u nagraditeljicu koja nije pravedna? Oni žive u povijesti kao mumije u balzamu, da bi nešto kasnije nestali zajedno sa svojom pričom.«

›A taj nagon za vječnim trajanjem? Može li se ili smije li se njegova nužnost rastočiti? Smije li u snazi biti nešto za što u djelovanju ne postoji ekvivalent?‹

»O, upravo sve je u tom djelovanju. Rastočiti, iscrpiti? Ne uspinje li se mlaz vode u vodoskoku u visinu snagom koja ga može odbaciti u beskrajan prostor? A već od prvog trenutka njegovog uzleta na njega djeluje sila teža, potiskuje ga tisuće tlakova, koji ga prije ili kasnije, u velikom ili malom luku, tjeraju natrag ka majci Zemlji? Kako bi pao što kasnije, mora se uspeti tom obilnom snagom – za to je potrebna elastična sila, nalik nagonu za besmrtnošću, kao kada si ljudsko biće treba napraviti mjesta unutar nužnosti koja ga pritišće. Priznat ću se pobijeđenim, dragi prijatelju, ako mi obrazložite da taj nagon za besmrtnošću u čovjeku ne nestaje s vremenskom svrhom njegovog postojanja jednako tako potpuno kao i njegovi čulni nagoni. Naš nas ponos, dakako, zavodi da sile koje imamo samo za i samo kroz nužnost okrenemo protiv nje same, ali da li bismo uopće imali tog ponosa, kada ona ne bi od njega također imala koristi? Kada bi ona bila umno biće, morala bi se jednako tako radovati našim filozofijama, kao što mudar vojskovođa uživa u obijesti svoje ratničke mladeži koja mu obećaje junake u okršaju.«

›Misao bi služila samo kretanju? Cjelina bi bila mrtva, a dijelovi živi? Svrha bi bila tako obična, a sredstva tako plemenita?‹

»Nikada nismo uopće trebali reći svrha. Kako bi se približio Vašem predodžbenom načinu, posudio sam taj pojam iz moralnog svijeta, jer smo ovdje navikli posljedice neke radnje nazivati njenom svrhom. U duši samoj svrha, doduše, prethodi sredstvu, ali kada njeno unutarnje djelovanje prelazi u vanjsko, tada se taj poredak preokreće i sredstvo se prema svrsi odnosi kao uzrok (povod) prema svom djelovanju (učinku). U tom posljednjem smislu smijem se s nepravom poslužiti tim izrazom koji, međutim, ne bi smio smetati naše sadašnje istraživanje. Stavite umjesto sredstva i svrhe uzrok (povod) i djelovanje (učinak) – gdje je onda razlika između običnog i plemenitog? Što može na uzroku biti plemenito, nego da on ostvari svoje djelovanje? Plemenito i obično označavaju samo odnos u kojem neki predmet stoji prema izvjesnom principu (načelu) u našoj duši – radi se, dakle, o pojmu koji je primjenjiv samo unutar, a ne i izvan naše duše. Ali pogledajte kako ste već kao dokazano uzeli nešto što smo tek putem naših zaključaka trebali iznaći? Zašto bi inače misao, za razliku od kretanja, nazivali plemenitom, nego zato što već unaprijed uzimate misaono biće kao središte kojem podređujete slijed stvari? Slijedite li moj misaoni niz, tada će nestati taj red važnosti, misao je djelovanje i uzrok kretanja i spona nužnosti, kao i otkucaj pulsa koji ju prati.«

›Nikada nećete uspjeti dokazati tu paradoksnu, neprirodnu rečenicu. Gotovo svugdje možemo svojim razumom slijediti svrhu fizičke prirode sve do čovjeka. Gdje vidimo da je taj poredak pa i jednom izokrenula i da je svrhu čovjeka podložila fizičkom svijetu? I na koji bi način Vi ujedinili to izvanjsko određenje sa nagonom za srećom i blaženstvom, koji svo svoje nastojanje upire prema unutra, prema sebi samom?‹

»Dopustite da pokušamo. Da bih se izrazio ukratko, moram se opet poslužiti Vašim jezikom. Ako uzmemo, dakle, da su moralne pojave bile neophodne, kao što su neophodni svjetlo i zvuk, tada su morala postojati bića koja su prema tom posebnom poslu bila stvorena, jednako kao što su eter i zrak morali biti načinjeni upravo tako i nikako drugačije da bi bili osposobljeni za onaj broj titraja koji nam daje predodžbu boje i milozvučja. Dakle su morala postojati bića koja su se sama stavila u kretanje, jer moralna pojava počiva na slobodi; ono, dakle, što kod zraka i etera, kod minerala i kod biljaka stvara prvobitni oblik moralo je ovdje biti primljeno od nekog unutarnjeg principa, prema kojemu se poticaji za kretanje ili sile koje pokreću to biće odnose otprilike onako kao poticajne sile biljke prema svom trajnom obliku. I kao što priroda običnim organskim bićem upravlja nepromjenjivom mehanikom, tako misleno-osjećajno biće mora pokretati bolom ili zadovoljstvom.«

›Sasvim ispravno.‹

»Mi vidimo, dakle, da ona u moralnom svijetu napušta svoj dotadašnji poredak, pa čak da sama sa sobom dolazi u naizgledni sukob. U svakom moralnom biću ona uspostavlja jedno novo središte, državu u državi, kao da je istovremeno sasvim izgubila iz vida svoju opću svrhu. Prema tom se središtu sve djelatnosti toga bića moraju prikloniti istom prisilom koju ona u fizičkom svijetu provodi pomoću sile teže. To je biće u sebi samome utemeljeno tako da je prava i stvarna cjelina, koja je na taj način oblikovana prema svojem središtu, jednako kao što je planet Zemlja putem sile teže postao kuglom i kao kugla će nastaviti trajati. Do ovoga trenutka kao da je na sebe samu sasvim zaboravila.

Ali mi smo čuli da je to biće prisutno samo da bi proizvelo moralne pojave koje ona potrebuje; sloboda toga bića ili njegova sposobnost da se samo kreće morala je biti podvrgnuta onoj svrsi za koju ga je ona odredila. Ako je, dakle, željela ostati gospodaricom nad njegovim djelovanjem, tada se morala domoći onoga principa koji upravlja moralnim bićem. Što je onda mogla drugo učiniti, nego da svoju svrhu (u vezi) s tim bićem poveže sa principom (načelom) koji njime vlada ili, drugim riječima, da njegovu svrsishodnu djelatnost učini nužnim uvjetom njegove sreće i blaženstva?«

›To shvaćam.‹

»Ako, dakle, moralno biće ispunjava uvjete svoje sreće i blaženstva onda baš time ponovo ulazi u plan prirode, iz kojega je putem tog odjelitog plana naizgled izuzeto, isto kao što će zemljano tijelo uslijed pada svojih dijelova prema svom središtu postati sposobno da opiše ekliptiku. Putem boli i zadovoljstva doznaje, dakle, moralno biće svaki puta samo odnose svojeg sadašnjeg stanja u odnosu na stanje svoje najviše potpunosti, koje je istovjetno sa svrhom prirode. Tog putokaza organsko biće nema i ne potrebuje, jer se iz sebe samoga, voljno stanju svoje savršenosti ne može ni približiti niti od njega udaljiti. Moralno je biće, dakle, pred organskim bićem u prednosti za zadovoljstvo svoje savršenosti, tj. sreću i blaženstvo, ali s njima i za upozorenje kada se od njih udaljuje, tj. za patnju. Kada bi elastična kugla bila svjesna svoga stanja onda bi je pritisak prstom koji u njoj stvara uleknuće bolio, pa bi se ona žudno vratila svojoj najljepšoj okruglosti.«

›Vaša joj elastična moć služi umjesto onog osjećaja.‹

»Ali jednako kao što brzo kretanje, koje nazivamo vatrom, ima malo sličnosti sa osjećajem pečenja, ili kubični oblik neke soli s njegovim gorkim okusom, tako malo sličnosti ima osjećaj koji nazivamo srećom i blaženstvom sa stanjem naše unutarnje potpunosti koje to stanje prati ili sa svrhom prirode kojoj služi. Oboje je, rekli bismo, međusobno povezano isto tako slučajnim suživotom kao lovorov vijenac sa pobjedom, kao žigosanje sa nečasnom radnjom.«

›Tako izgleda.‹

»Čovjek, dakle, ne treba biti upoznat sa svrhom koju priroda kroz njega ostvaruje. Ako uostalom i ne poznaje nikakve druge principe do onoga kojim se on u svome malome svijetu povodi i ako u čak dražesnoj, samodopadnoj uobrazilji želi odnose koji vladaju u njegovom malom svijetu podmetnuti velikoj prirodi kao zakone – time što on služi svome ustroju, njena je svrha u pogledu njega osigurana.«

›I može li nešto biti izvrsnije od toga da svi dijelovi velike cjeline samo na taj način potpomažu svrhu prirode da ostanu vjerni svojoj vlastitoj svrsi, da ne da žele pridonijeti harmoniji, nego da to moraju. Ta je predodžba tako lijepa, tako oduševljavajuća da smo već samim time ponukani…‹

»…priuštiti ju jednom razumu, htjeli ste reći? Jer sebičan čovjek svojem rodu rado pripisuje sve dobro i lijepo, jer on stvoritelja tako rado želi imati u svojoj obitelji. Dajte kristalu sposobnost predodžbe, njegov će konačni svjetski plan biti kristalizacija, njegovo božanstvo najljepši oblik kristala. A zar to ne treba tako i biti? Kada se svaka kapljica vode ne bi tako vjerno i čvrsto držala svoga središta, tada se oceani ne bi uopće gibali.«

›Ali znate li milostivi prinče da ste do sada dokazivali samo protiv sebe samoga? Ako je istina, kao što kažete, da čovjek ne može izbjeći svojem središtu, od kuda Vaša vlastita drzovitost da određujete tijek prirode? Kako se onda možete poduhvatiti toga da utvrđujete pravila prema kojima ona djeluje?‹

»To nikako. Ja ne određujem, ja samo utvrđujem ono što su ljudi s njom pobrkali, što su uzeli iz svojih vlastitih grudi i ukrasili hvalisavim imenima. Ono što mi je prethodilo i što će iza mene doći vidim kao dva crna i neprobojna pokrova koji vise na oba kraja ljudskog života i koje još nitko živ nije razmaknuo. Već stotine generacija stoji pred njima s bakljom i domišlja se i odgoneta što bi iza moglo biti. Mnogi vide vlastitu sjenku i likove svojih strasti kako se uvećani kreću na pokrovu budućnosti i grče se od jeze pred svojim vlastitim likom. Pjesnici, filozofi i državotvorci oslikali su ga svojim snovima na veseo ili sumoran način, već prema svojoj vlastitoj tmurnoj ili vedroj kobi, a izdaleka stajalište vara. I pokoji opsjenar, iskoristivši tu opću znatiželju, znao je putem neobičnih maskiranja zaprepastiti napetu maštu. Iza tog pokrova vlada duboka tišina; nitko tko je jedanput iza ne odgovara više; sve što se čulo bijaše prazna jeka pitanja, kao kada se zaziva u grobnicu. Iza tog pokrova moraju svi i hvataju ga s jezom, nesigurni u to, tko stoji iza i tko će ih primiti; Quid sit id, quod tantum perituri vident. Naravno, bijaše među tima i nevjernika koji su tvrdili da taj pokrov ljude samo izluđuje i da se ništa neće opaziti, jer da iza ničega nema; ali da bi ih uvjerili, žurno su bili poslani tamo iza.«

›Nagli kraj bijaše uvijek kada ne bi imali boljeg razloga od onoga da ne vide ništa.‹

»Gledajte, dragi prijatelju, ja se rado zadovoljavam time da ne želim pogledati iza tog pokrova – i najmudrije bi ipak bilo da se odučim od svake znatiželje. Ali time što oko sebe povlačim taj neprekoračivi krug i svoj cjelokupni bitak ograničavam na sadašnjicu, postaje mi ta mala površina to važnijom, jer bijah u opasnosti zanemariti ju zbog ispraznih istraživanja. To što Vi nazivate svrhom moga postojanja ne tiče me se više. Ne mogu joj se oteti, a ne mogu joj ni pomoći; znam međutim, i čvrsto vjerujem da tu svrhu moram ispuniti i ispunjavam. Nalik sam glasniku koji nosi zapečaćeno pismo na mjesto svojeg određenja. Što ono sadrži, može mu biti svejedno – on pri tome ne prima druge plaće do glasničke.«

›O, kako me činite jadnim.‹

»Ali kamo smo mi zalutali?«, uzvikne sada princ i sa smiješkom pogleda na stol na kojem su ležali svitci novca. »Pa ipak ne zalutasmo tako jako!«, doda, »jer možda ćete me u tom novom načinu života sada ponovo naći. Ni ja se nisam mogao tako brzo odviknuti od umišljenog bogatstva i oslonce svoje moralnosti, sreće i blagostanja tako brzo odijeliti od dragog sna kojim bijaše prožeto sve što sam do sada nosio u sebi. Čeznuo sam za lakomislenošću, koja većini ljudi oko mene postojanje čini podnošljivim. Bijaše mi dobrodošlo sve što me odvlačilo od mene samoga. Da Vam priznam? Želio sam potonuti kako bih taj izvor svoje patnje i silom uništio.«

Za mene razgovor još nije bio završen.

›Milostivi prinče‹, započnem ponovo, ›jel‘ sam Vas pravo razumio? Konačna svrha čovjeka nije u čovjeku, nego izvan njega? On postoji samo zbog svojih posljedica?‹

»Izbjegavajmo taj izraz koji nas dovodi u zabludu. Recite, on je ovdje, jer su uzroci njegovog postojanja ovdje i jer njegova djelovanja (učinci) postoje, ili, što znači to isto, jer su uzroci koji su mu prethodili morali imati neki učinak, a učinci (djelovanja) koje je on proizveo su morali imati neki uzrok.«

›Ako mu, dakle, moram pripisati neku vrijednost, onda ju mogu odmjeriti samo prema količini i važnosti djelovanja kojem je on uzrokom?‹

»Prema količini njegovog djelovanja. Važnim nazivamo neko djelovanje samo zato jer ono sa sobom povlači veću količinu djelovanja. Čovjek nema druge vrijednosti do svojeg djelovanja.«

›Onaj čovjek, dakle, koji sadrži osnove mnogih djelovanja, bio bi najizvrsniji čovjek?‹

»Bespogovorno.«

›Kako? Time između dobroga i lošega nema više nikakve razlike! Time je izgubljena moralna ljepota!‹

»Toga se ne bojim. Kada bi bilo tako, tada bih Vam odmah priznao svoj poraz. Osjećaj moralne razlike mi je daleko važnija instanca nego moj um – i tek onda počinjem vjerovati u njega kada ga nalazim u suglasju sa onim neizbrisivim osjećajem. Vaša moralnost potrebuje oslonca, moja počiva na svojoj vlastitoj osi.«

›Zar nas ne uči iskustvo da su najvažnije uloge često odigrali prosječni igrači, da je priroda najspasonosnije revolucije provela putem najštetnijih subjekata? Jedan Muhamed, Atila, Aurangzeb su tako djelotvorne sluge univerzuma kao što su oluje, zemljotresi i vulkani dragocjena oruđa fizičke prirode. Neki despot na prijestolju, čija je svaka sekunda vladanja puna krvi i jada, bio bi, dakle, mnogo dostojnija karika u Vašem svijetu od zemljoradnika na njegovoj zemlji, jer je on učinkovitiji – da, i što je najtužnije, on bi upravo zbog onoga što ga čini predmetom naše odbojnosti bio najizvrsniji, zbog velike količine djela, koja su sva vrijedna kletve. Njegovo bi pravo na naslov najizvrsnijeg čovjeka raslo koliko bi on sam padao u očima čovječnosti. Grijeh i krepost...‹

»Gledajte«, uzvikne princ nezadovoljno, »kako se dajete zavarati površnošću i kako mi lako prepuštate pobjedu! Kako možete tvrditi da je jedan razarajući život djelatan život? Jedan despot je najbeskorisniji čovjek u svojim državama, jer on strahom i trepetom sapinje najdjelatnije snage i guši stvaralačku radost. Svo njegovo postojanje je jedna strašna negacija, a kada posegne za najplemenitijim, najsvetijim životom i uništi slobodnu misao – stotine tisuća djelatnih ljudi ne može u jednom stoljeću nadoknaditi ono što je u par godina uništio jedan Hildebrand, jedan Filip Španjolski. Kako možete ta stvorenja i kreatore propasti častiti poredbom s onim hvalevrijednim oruđima života i plodnosti!«

›Ja priznajem slabosti moje osnove – ali ako umjesto Filipa na prijestolje stavimo jednog Petra Velikog, tada ne možete nijekati da je on u svojoj monarhiji učinkovitiji od jednog običnog čovjeka, kod one količine snaga i svih djelatnosti koje su njemu dane. Ipak je, dakle, prema Vašem sistemu sreća ta koja određuje stupanj izvrsnosti, jer raspodjeljuje prigode za djelovanje.‹

»Prijestolje bi, dakle, po vašem mišljenju, prvenstveno bila jedna takva prigoda? Recite mi ipak – kada kralj vlada, što čini filozof u njegovom carstvu?«

›On misli.‹

»A što čini kralj kada vlada?«

›On misli.‹

»A kada pozoran filozof spava, što čini pozoran kralj?«

›On spava.‹

»Uzmite dvije goruće svijeće; jedna od njih stoji u seljačkoj sobi, druga u raskošnoj dvorani treba svijetliti veselom društvu. Što će one obje činiti?«

›One će svijetliti. Ali upravo to govori meni u prilog – obje svijeće, pretpostavimo, gore jednako dugo i jednakim žarom i ako se zamijeni njihovo određenje, nitko neće zamijetiti razliku. Zašto bi jedna trebala biti izvrsnija jer joj je slučaj dodijelio da u sjajnoj dvorani pokaže raskoš i ljepotu, zašto bi druga trebala biti lošija jer ju je slučaj osudio da u seljačkoj kolibi učini vidljivim siromaštvo i jad? Pa ipak, to bezuvjetno proizlazi iz Vaše tvrdnje?‹

»Obje su jednako izvrsne, ali i obje su pružile jednako?«

›Kako je to moguće kada je ona u prostranoj dvorani dala puno više svjetla nego ona druga? Kada je pružila puno više zadovoljstva?‹

»Promislite da je ovdje riječ samo o prvom djelovanju, a ne o cijelom nizu. Samo ono djelovanje koje neposredno slijedi pripada uzroku koji je neposredno prethodio; goruća svijeća je pokrenula samo onoliko dijelova svjetlosne materije koliko ih je neposredno dodirnula. Što bi jedna imala više od druge? Zar one iz jedne središnje točke ne izvlače jednak broj svjetlosnih zraka? Jednak broj iz zjenice vašeg oka kao i iz središta Zemlje? Odviknite se pak da velike količine, koje samo razum shvaća kao takve, vidite kao gotove cjeline u stvarnom svijetu. Žar koji padne u spremište baruta i koji u zrak digne kulu i uruši stotinu kuća upalila je tek jedna jedina iskra.«

›Vrlo dobro, ali…‹

»Primijenimo to na moralne radnje. Recimo da šetamo i susretnemo dva prosjaka. Ja dam jedan novčić jednome, a Vi isto takav novčić drugome; moj se napije s novcem i u takvom stanju izvrši ubojstvo, a Vaš umirućem ocu kupi okrepu i time mu pomogne da ostane na životu. Ja bih, dakle, onom istom radnjom kojom ste Vi dali život oduzeo život? – Nikako. Djelovanje mojeg djela prestaje biti moje djelovanje, jednako tako i Vaše, kada je prestala njegova izravnost.«

›Ali ako moj razum može predvidjeti taj niz posljedica i ako me samo taj uvid navodi na to djelo – ako sam tom prosjaku dao novac da bi se time na životu održao jedan umirući otac, onda su sve te posljedice moje ako se dogode onako kako sam zamislio.‹

»Nikada nemojte zaboraviti da jedan uzrok može imati samo jedno djelovanje. Cijelo djelovanje koje ste Vi proizveli bijaše da ste novčić iz svoje ruke dali u ruku prosjaka. To je u cijelom ovom dugom lancu djelovanja jedino koje ide Vama u račun. Lijek djeluje kao lijek, itd. – Vi izgledate iznenađeni. Vi vjerujete da ja ustvrđujem paradokse; jedna jedina riječ može nas možda dovesti do međusobnog razumijevanja, ali mi to radije činimo pomoću naših zaključaka.«

›Iz dosadašnjega, kako vidim, slijedi da jedno dobro djelo nije krivo za svoj loš učinak, a loše djelo za svoj dobar učinak. Ali iz toga istovremeno slijedi da niti je dobro djelo krivo za dobar učinak, niti loše za loš učinak i da su oba u svojem djelovanju ista. – Ali Vi biste iz toga morali izuzeti rijetke slučajeve u kojima je neposredni učinak ujedno i onaj ciljani.‹

»Jedno takvo izravno djelovanje (učinak) uopće ne postoji, jer će se između svakog koje čovjek vrši izvan sebe i unutarnjeg uzroka ili volje u vezi s njim ubaciti niz ravnodušnih djelovanja, pa bili to i samo pokreti mišića. Kažete, dakle, smiono da su obje radnje u svojem djelovanju moralno potpuno istovrsne, tj. ravnodušne. – I tko da to niječe? Ubod bodežom, koji je skončao život jednom Henriku IV. i jednom Domicijanu jesu oba skroz naskroz jedna te ista radnja.«

›U pravu ste, ali motivi…‹

»Motivi, dakle, određuju moralnu radnju. A od čega se sastoje motivi?«

›Od predodžbi.‹

»A što nazivate predodžbama?«

›Unutarnje radnje ili djelatnosti mislećeg bića koje odgovaraju vanjskim djelatnostima.‹

»Jedna moralna radnja je, dakle, slijed unutarnjih djelatnosti koje odgovaraju vanjskim promjenama?«

›Potpuno točno.‹

»Kada, dakle, kažem: događaj ABC je neka moralna radnja, tada to znači isto što i: nizu vanjskih promjena, koje čine događaj ABC, prethodio je niz unutarnjih promjena abc?«

›Tako je.‹

»Dakle su radnje abc bile dovršene, kada su započele radnje ABC?«

›Bezuvjetno.‹

»Ako, dakle, ABC ne bi ni započeo, to ne znači da abc ne postoji. Ako je, dakle, abc sadržavao moralnost, onda je ta ostala i onda ako ABC sasvim uklonimo.«

›Razumijem, milostivi gospodaru – i onda bi ona karika koju sam držao za prvu u nizu bila posljednja. Kada sam prosjaku dao novac, bijaše moja moralna radnja već sasvim prošla i cijela njena vrijednost ili nevrijednost odlučena.‹

»Tako mislim. Ako dođe do posljedica koje ste pretpostavili, to znači ako ABC uslijedi abc, tada to nije ništa drugo do uspjela dobra radnja. U toj vanjskoj struji čovjek više ne odlučuje ni o čemu, njemu ne pripada ništa drugo doli vlastita duša. Iz toga i opet vidite da monarh nije u prednosti pred običnim čovjekom, jer je i on isto tako malo gospodar one struje kao i ovaj, i kod njega je cijelo područje njegovog djelovanja samo unutar njegove vlastite duše.«

›Ali time se ništa ne mijenja, milostivi gospodaru, jer i zla radnja ima, kao i dobra, svoje motive, tj. svoje unutarnje djelatnosti i samo zbog tih motiva nazivamo je zlom. Pribrojite li, dakle, namjeru i vrijednost čovjeka zbroju njegovih djelatnosti, tada još uvijek ne uviđam kako iz njegove namjere izuzimate moralnost i ja ponavljam moje prijašnje prigovore.‹

»Da čujemo. Loše ili dobro, složili smo se, jesu predikati, koje neka radnja zadobiva tek u duši.«

›To je dokazano.‹

»Ako pregradnim zidom odijelimo misleće biće od vanjskog svijeta, onda nam se navedena radnja izvan tog bića pojavljuje kao ravnodušna, a nju unutar njega nazivamo dobrom ili lošom.«

›Ispravno.‹

»Moralnost je, dakle, odnos, koji može biti mislen tek unutar duše, nikada izvan nje, kao što je, na primjer, čast takav odnos koji čovjeku može pripasti samo unutar građanskog društva.«

›Sasvim ispravno.‹

»Čim neku radnju zamislimo kao pojavu u duši, ona nam se pojavljuje kao građanka jednog sasvim drugog svijeta, te joj moramo suditi prema sasvim drugačijim zakonima. Ona pripada jednoj samosvojnoj cjelini koja svoje središte ima u sebi samoj. Iz toga središta proističe sve što ona daje i k njemu stremi sve što ona prima. To središte ili taj princip, kao što smo se prije složili, nije ništa drugo doli imanentni nagon koji mora svu svoju snagu staviti u djelovanje, ili, što znači isto, doseći najpotpunije manifestiranje svoje egzistencije. U to stanje uklopimo savršenost moralnog bića, kao što savršenim nazivamo sat kada svi njegovi dijelovi iz kojih ga je majstor sastavio odgovaraju djelovanju zbog kojega ih je i sastavio i kao što neki glazbeni instrument nazivamo savršenim kada svi njegovi dijelovi svojim maksimalnim udjelom sudjeluju u maksimalnom učinku za koji su sposobni i zbog kojega su sjedinjeni. A odnos u kojem stoje djelatnosti moralnog bića prema tom principu nazivamo moralnost i neka je radnja moralno dobra ili moralno loša već prema tome koliko se onome principu približava ili od njega udaljuje, koliko ga potiče ili sprečava. Da li se u tome slažemo?«

›Potpuno.‹

»Kako taj princip nije drugo nego najpotpunija djelatnost svih snaga u čovjeku, tako je dobra radnja ona kod koje je djelatno više snaga, a loša ona kod koje je djelatno manje njih?«

›Zastanimo ovdje, milostivi gospodaru. Prema tome bi jedno malo dobro djelo koje ja pružim u moralnom redu stvari stajalo puno ispod dugogodišnje urote Bartolomejske noći ili Cuevine zavjere protiv Venecije.‹

Princ sada izgubi strpljenje. »Kada ću Vas navesti da shvatite«, započe on, »da priroda ne pozna nikakve cjelovitosti? Stavite zajedno ono što pripada zajedno. Bijaše li ona urota tek jedna radnja ili ipak niz stotina tisuća njih – stotina tisuća manjkavih, prema kojima je Vaše malo dobročinstvo još uvijek u prednosti. Nagon ljubavi prema ljudima, koji je kod Vaše radnje bio na djelu, spavao je kod svih drugih. Ali, mi se udaljujemo. Gdje sam ono stao?«

›Neka dobra radnja je ona kod koje je djelatno više snaga i obratno.‹

»I tim, dakle, da je kod nje bilo djelatno manje snaga, neka će loša radnja postati lošom i isto tako obratno?«

›Potpuno shvatljivo.‹

»Kod neke loše radnje će se samo negirati ono što će se kod dobre potvrditi?«

›Tako je.‹

»Ja, dakle, ne mogu reći da treba imati zlo srce da bi se počinilo to djelo, kao što ne mogu reći da treba biti dijete, a ne muškarac da bi se podigao ovaj kamen?«

›Upravo tako. Ja sam morao reći da je trebalo manjkati tako puno dobroga srca da bi se počinilo to djelo.‹

»Grijeh je, dakle, samo odsutnost kreposti, ludost odsutnost razuma, samo pojam, kao otprilike tama ili tišina?«

›Upravo tako.‹

»Dakle, jednako kao što se logično-ispravno ne može reći da su prisutne praznina, tišina i tama, jednako tako ne postoji ni grijeh u ljudima niti uopće u cijelom moralnom svijetu?«

›To je očevidno.‹

»Ako, dakle, u čovjeku nema grijeha, onda je sve što je u njemu djelotvorno krepost, to jest sve je dobro, jednako kao što sve što ne miruje proizvodi zvuk i kao što je sve što ne stoji u tami osvijetljeno, vidljivo?«

›Tako proizlazi.‹

»Svaka je radnja, dakle, koju čovjek čini već time što ju čini nešto dobro?«

›Prema svemu što je prethodno izneseno.‹

»I kada vidimo lošu radnju nekog čovjeka, tada je ta radnja upravo jedino dobro koje u tom trenutku primjećujemo kod njega.«

›To zvuči neobično.‹

»Dopustite da u pomoć pozovemo jednu poredbu. Zašto jedan tmuran, maglovit zimski dan nazivamo žalosnim prizorom? Je li to zato jer zimski krajolik nalazimo sam po sebi neugodnim? Nipošto; kada bismo ga mogli presaditi u ljeto, on bi povećao njegovu ljepotu. Mi ga nazivamo žalosnim, jer taj snijeg i ta izmaglica ne bi mogli biti ovdje kada bi sijalo sunce koje bi ih rastjeralo, jer su nespojivi sa daleko većim čarima ljeta. Zima nam je, dakle, zlo ne zato jer joj sasvim nedostaje draži, nego zato jer isključuje veće draži.«

›Potpuno zorno.‹

»Isto je tako sa moralnim bićima. Mi preziremo čovjeka koji bježi sa sastanka da bi tako izbjegao smrt ne zato jer nam se ne dopada djelatan nagon za samoodržanjem, nego zato jer bi se on bio manje poveo tim nagonom da je imao više krasnog značaja odvažnosti. Ja se mogu diviti srčanosti i lukavosti razbojnika koji me okrada, ali njega samoga nazivam grešnim, jer mu nedostaje nesrazmjerno ljepši značaj pravednosti. Tako me neki puduhvat koji je izraz dugo godina u potajici djelatne osvete može zapanjiti, ali ja ga nazivam vrijednim prezira, jer mi očituje čovjeka koji je tolike godine mogao živjeti, a da ne voli svojeg bližnjega. Preko bojnog polja koračam nevoljno ne zato što ovdje propada tako puno života – kuga i zemljotres mogli bi učiniti puno više, a da me ne podignu protiv sebe – niti zato jer ne bih nalazio ispravnima snagu, umješnost i herojsku odlučnost, koja je te ratnike oborila – nego zato što mi taj prizor doziva u pamćenje tolike tisuće ljudi kojima je nedostajalo ljudskosti.«

›Izvrsno rečeno.‹

»Isto važi za stupnjeve moralnosti. Jedna vrlo umješna, potanko zamišljena, ustrajno pripremana i odvažno provedena pakost ima izvjestan sjaj koji slabe duše često mami na opetovanje, jer pri tome nalazimo djelovati tako puno velikih i lijepih snaga u svoj njihovoj punoći. Pa ipak, mi ovu radnju nazivamo gorom nego neku sličnu s manjom mjerom duha i sudimo je strožije, jer nam zbog velikog broja motiva češće otkriva manjak pravednosti. A kada je još provedena na nekom dobročinitelju čovječanstva, tada se sva naša čuvstva bune zato jer su u tom slučaju prilike da se nagon ljubavi pokrene bile češće i mi pritom, dakle, češće opetujemo otkriće da je taj nagon ostao nedjelatan.«

›Jasno i razvidno.‹

»Da se vratimo na naše pitanje. Vi mi, dakle, priznajete da nisu djelatne snage one koje grijeh čine grijehom nego one nedjelatne.«

›Potpuno.‹

»Motivi su, međutim, takve djelatnosti; dakle je neispravno neku radnju na osnovu njenih motiva nazivati grešnom. To nikako ne stoji. Njeni su motivi jedino dobro koje ona ima; ona je loša samo zbog onih motiva koji joj nedostaju.«

›Bespogovorno.‹

»Ali taj smo dokaz mogli izvesti kraćim putem. Da li bi grešnik mogao biti vođen tim motivima kada mu oni ne bi pribavili zadovoljstvo? Moralno biće može pokrenuti jedino zadovoljstvo, a kao što znamo, zadovoljstvo može pribaviti jedino dobro.«

›Ja sam zadovoljan. Iz dosadašnjega slijedi bespogovorno da je na primjer neki čovjek bistra uma i dobronamjernoga srca samo zato bolji čovjek od nekoga drugoga koji ima jednako toliko duha i ne manje dobronamjerno srce, jer se više približava maksimumu unutarnje djelatnosti. Ali u meni se rađa jedna druga sumnja. Dajte nekom čovjeku visoki stupanj razuma, odlučnosti, hrabrosti, itd., a neka mu manjka samo ona značajka koju nazivamo dobrim srcem – da li ćete njega pretpostaviti onome drugome, koji sve one značajke ima u manjoj mjeri, ali kod kojega je ova posljednja prisutna u većoj mjeri? Bez sumnje je onaj puno djelatniji čovjek nego ovaj, a kako prema Vama djelatnost snaga određuje moralnu vrijednost, onda biste Vi presudili u njegovu korist i time se našli u proturječju prema općeprihvaćenom sudu.‹

»On bi nepogrešivo bio vrlo sukladan iznesenom. Čovjek čije su snage razuma djelatne u velikoj mjeri imat će sigurno isto tako vrsno srce, jer ono što on na sebi samome ljubi ne može na nekome drugome mrziti. Ako iskustvo naizgled govori protiv toga, onda se sudilo ili preslobodno o njegovom razumu ili preusko o njegovoj moralnoj dobroti. Uman čovjek osjetljivog srca stoji u redu bića toliko visoko iznad umnog zlikovca koliko glupan mekog, bolje reći smekšanog srca stoji ispod njega.«

›Ali neki zanesenjak žučne prirode je očito djelatnije biće od običnog čovjeka, flegmatičnog i ograničenih sposobnosti?‹

»Kod nekog običnog čovjeka, pa bio on ne znam kako flegmatičan i ograničen, ipak dolazi do izražaja svaka sila, jer ni jednu ne suzbija neka druga. To je čovjek zdravoga sna, dok je zanesenjak sličan nekome tko frenetično juri, koji se, kada mu već ponestaje snage u površinskim žilama, baca u mahnite konvulzije – Imate li još kakav prigovor?«

›Ja se slažem s Vama u uvjerenju da je čovjekova moralnost sadržana u njegovoj unutrašnjoj djelatnosti, koja je ili veća ili manja.‹

»Sjetite se samo«, nastavi princ, »da smo cijelo ovo istraživanje poduzeli u zatvorenom području ljudske duše, da smo je od vanjskog reda stvari odijelili pregradnim zidom i da smo cijelu zgradu moralnosti izveli unutar tih granica koje nismo nikada prekoračili. Istovremeno smo našli da čovjekova sreća i blaženstvo potpuno proizlaze iz njegove moralne vrsnoće, da on, dakle, da bi dosegao zadnje navedenu ne treba ništa zahtijevati, da mu na osnovu savršenosti, koju tek treba postići, nikako ne može unaprijed pripasti zadovoljstvo, kao što ni ruža koja danas cvjeta ne može time postati lijepa tek iduće godine i kao što ni krivo odsviran ton na klaviru ne može tek u sljedećoj točki zazvučati neskladno. Isto je tako nemoguće da sjaj Sunca padne danas u podne, a njegova toplina u sutrašnje ili da vrsnoća čovjeka padne u ovaj, a njegova sreća i blaženost u drugi svijet – Da li je za Vas to dokazano?«

›Nemam prigovora.‹

»Moralno je biće, dakle, u sebi samome potpuno dovršeno i završeno, kao i ono koje, za razliku od ovoga, nazivamo organskim; organsko je završeno svojom vrstom, a moralno svojom moralnošću i ta je moralnost jedan odnos koji je potpuno neovisan o onome što se izvan njega događa.«

›To je dokazano.‹

»Dakle, bez obira na okolnosti, moralna razlika ostaje.«

›Naslućujem kamo ciljate, ali…‹

»Moralno biće je, dakle, mudro uređena cjelina, bezgranična pravednost i dobrota, trajna osobnost, vječni napredak – na primjeru moralnog svijeta se to ne da tako jezgrovito dokazati kao na primjeru fizičkog. Da bi bilo savršeno i sretno, moralno biće ne potrebuje više nikakove nove instance – a kada neku i očekuje, tada to očekivanje nikako ne može biti iz zahtjeva. Što će s njime biti, mora mu za njegovu savršenost biti svejedno, kao što ruži – da bi bila lijepa – mora biti svejedno cvjeta li u pustinji ili u kneževskom vrtu, kao ukras za grudi dražesne djevojke ili kao hrana crvu.«

›Prikladna li je ta poredba?‹

»Potpuno. Jer ja kažem ovdje izričito, da bi se bilo lijepo, a tamo, da bi se bilo sretno – a ne da bi se postojalo! Ovo posljednje pripada novom istraživanju, a ja ne želim dužiti razgovor.«

›Ja Vas ipak ne mogu još pustiti, milostivi prinče. Vi ste – i meni se čini neosporno – dokazali da je čovjek moralan samo ukoliko je u samom sebi djelatan – ali ste prije tvrdili da moralnost posjeduje samo da bi djelovao izvan sebe.‹

»Kažite ovako: on je djelatan izvan sebe, jer posjeduje moralnost. Vaš ›da bi‹ nas zbunjuje. Ne dopadaju mi se Vaše namjere.«

›Jedno je ovdje ključno. Glasilo je da on samo utoliko sadrži osnovu većine djelovanja izvan sebe, ukoliko dosiže najveći stupanj svoje moralnosti. I taj ste mi dokaz još dužni.‹

»Ne možete li ga sami izvesti iz dosad rečenoga? Stanje najveće unutarnje djelotvornosti njegovih snaga, nije li to ono isto stanje u kojem on postaje uzrokom i najvećeg djelovanja izvan sebe?«

›Može biti, ali ne mora biti – jer niste li sami priznali da neko dobro djelo koje ostane neostvareno ništa ne gubi od svoje moralne vrijednosti.‹

»Ne samo priznao već i kao bezuvjetno potrebno utvrdio! – Kako Vas je samo teško odvratiti od neke krive predodžbe koja Vas se jednom domogla. Ovo naizgled proturječje da su vanjske posljedice nekog moralnog djela posve nevažne za vrijednost tog djela, a da cijela svrha čovjekovog postojanja ipak leži samo u njegovim posljedicama prema van, uvijek Vas zbunjuje. Pretpostavite da jedan veliki virtuoz svira pred brojnim, ali prostijim društvom i onda se pojavi neki diletant i otme mu cijelu publiku – kojega biste Vi nazvali korisnijim?«

›Virtuoza, razumije se, jer isti će umjetnik neki drugi put oduševiti istančanije uši.‹

»A hoće li, ako više ne posjeduje umijeće, koje je tada izgubljeno i koje je tada vježbao?«

›Teško.‹

»A hoće li njegov suparnik ikada postići ono djelovanje koje je on postigao?«

›Takvo isto ne, ali…‹

»Ali možda neko veće kod veće gomile, htjeli ste reći? Možete li uistinu dvojiti o tome da li je jedan umjetnik koji je znao zadiviti krug osjećajnih ljudi i umnih poznavaoca učinio više nego onaj diletant u cijelom svom životu? Da se možda neko osjećanje koje je on probudio u nekoj senzibilnoj duši uzvisilo do djela koje je zatim bilo na korist milijunima? Da se možda još kao zadnja nedostajuća karika priključilo na niz i okrunilo kakav odličan poduhvat? I onaj diletant, to priznajem, može razonoditi ljude – tako će i čovjek koji izgubi svoju moralnu krunu još djelovati jednako kao što i plod kojeg nagriza trulež još može biti obrokom pticama i crvima, ali više neće biti udostojen doticajem nekih dražesnih usana.«

›Ali stavite onoga umjetnika da svira u pustinji, da tamo živi i umre. Ja se usudim reći da ga njegovo umijeće nagrađuje; pa i ondje gdje nema uha koje bi uhvatilo njegove tonove on je svoja vlastita publika, i u harmonijama koje ostvaruje uživa još odličniju harmoniju svoga bića. To Vi, međutim, ne možete reći. Vaš umjetnik mora imati publiku ili je uzalud postojao.‹

»Razumijem Vas – ali Vaš se pretpostavljeni slučaj nije mogao dogoditi. Niti jedno moralno biće nije u nekoj pustinji; gdje ono živi i radi, dotiče omeđeni svemir. Djelovanje koje ono pruža, pa i ako je samo jedno jedino, to znamo, može pružiti samo to i ni jedno drugo biće i to djelovanje može pružiti samo na osnovu svojih sveukupnih svojstava. Ako naš virtuoz i samo jednom dospije do sviranja, onda mi ipak priznajte da je on morao biti upravo onaj umjetnik koji je bio, da je on, da bi to bio, morao proći upravo onoliko stupnjeva vježbi i umjetničke spremnosti koje je zaista i prošao i da je, dakle, cijeli njegov prethodni umjetnički život sudjelovao u tom trenutku trijumfa. Bijaše li onaj prvi Brut dvadeset godina nekoristan, jer je dvadeset godina glumio glupana? Njegovo prvo djelo bijaše osnivanje republike, koja još i danas stoji kao najveće ostvarenje svjetske povijesti. I tako je moguće da moja nužnost ili Vaša providnost nekog čovjeka cijeli njegov životni vijek u tišini priprema za neko djelo koje će od njega zahtijevati tek u njegovom zadnjem času.«

›Ma kako to očigledno zvučalo, moje se srce ne može priviknuti na ideju da sve čovjekove snage, sva njegova nastojanja trebaju raditi samo za njegovo djelovanje u toj konačnici. Velik, domoljuban i iskusan državnik, koji je danas zbačen s kormila vlasti, odnosi sva svoja stečena znanja, sve uvježbane snage i svoje sazrele planove u svoj zaboravljeni privatni život u kojem umire. Možda je trebao staviti još samo posljednji kamen na piramidu koja će se bez njega urušiti i koju će njegovi nasljednici morati započeti opet od najdonjeg kamena. Mora li on kroz pedeset godina života, mora li on tijekom svojeg napornog upravljanja carstvom samo skupljati za nedjelatnu osamu svog privatnog života? Ne smijete mi odgovoriti da se njegovo djelovanje ispunilo tijekom tog upravljanja. Ako se cjelokupno čovjekovo određenje iscrpljuje u njegovom utjecaju na ovom svijetu, tada čovjekovo postojanje mora prestati istovremeno kad i njegovo djelovanje.‹

»Upućujem Vas na rječiti primjer fizičke prirode, za koju mi ipak morate priznati da radi samo za vječnost. Koliko će klica i embrija od onih koje ona sa tako puno umješnosti i brige sastavlja u budući život biti ponovo rastočeno u carstvo elemenata, a da se nikada ne uspije razviti. Zašto ih je sastavila? U svakom ljudskom paru drijema, kao u prvom, jedan cijeli ljudski rod, zašto iz tako puno milijuna pušta nastati samo jedan jedini? Kao što ona sigurno prerađuje te klice sklone propadanju, tako sigurno će i moralna bića, kod kojih ona naizgled napušta jednu višu namjeru, prije ili kasnije unići u te klice. Željeti dokučiti kako ona neko pojedinačno djelovanje dalje prenosi na cijeli niz odavalo bi djetinjastu preuzetnost. Često, vidimo, pušta da nit nekog djela, nekog događaja iznenada ostane nedovršena, nit koju nakon tri tisućljeća isto tako iznenada ponovo uzima; u Kalabriji baca u zaborav znanje i običaje osamnaestog stoljeća da bi ih možda u tridesetom preobražene Europe ponovo pokazala, dugi niz ljudskih vjekova hrani zdrave horde nomada u tatarskim stepama da bi ih jednom poslala iscrpljenom jugu kao novu krv, na svom fizičkom putu kovitla more preko holandskih i zelandskih obala da bi možda u dalekoj Americi razotkrila kakav otok! Ni u pojedinačnom i malom ne nedostaje takvih znakova. Kako često umjerenost nekog oca kojega već dugo nema čini čuda u nekom sinu punom genijalnosti, kako često bude jedan cijeli život življen možda samo zato da bi se zaslužio nadgrobni natpis koji će u duši nekog dalekog potomka baciti iskru i usplamtjeti vatru! Jer je prije stoljeća neka poplašena ptica na svom letu ispustila nekoliko zrna sjemena, raste na nekom pustom otoku žetva za neki narod koji je tek pristigao – a jedna moralna klica propada u jednom tako plodnom zemaljskom carstvu!«

›O, najdraži prinče! Vaša me rječitost potiče na borbu protiv Vas samih. Svojoj bešćutnoj nužnosti možete priuštiti tako puno izvrsnosti, a ne želite radije time usrećiti jednoga Boga! Pogledajte cijeli postanak svijeta. Svugdje gdje leži i jedan spreman užitak, naći ćete uživalačko biće – a taj beskrajni užitak, taj obrok savršenosti trebao bi zauvijek ostati nedotaknut!‹

»Neobično!«, reče princ nakon duboke stanke. »Upravo to na čemu Vi i drugi osnivate svoje nade, srušilo je moje – upravo ta naslućivana savršenost stvari. Kada sve ne bi bilo već samo u sebi dovršeno, kada bih vidio i jedan jedini nakaradni iver da strši iz toga lijepoga kruga, to bi mi dokazalo besmrtnost. Ali sve, baš sve što vidim i opažam vraća se tom vidljivom središtu i naša najuzvišenija duhovnost je tako jedan sasvim neophodan stroj koji pokreće taj kotač prolaznosti.«

›Ne shvaćam Vas, milostivi prinče. Vaša Vam vlastita filozofija presuđuje. Uistinu, Vi ste slični bogatašu koji uza svo svoje bogatstvo gladuje. Vi priznajete da čovjek u sebi ima sve da bi bio sretan, da on svoju sreću i blaženstvo može postići samo kroz ono što sam posjeduje, a Vi sami želite tražiti uzrok svoje nesreće izvan sebe samoga. Ako su Vaši zaključci istiniti, onda nije moguće da Vi makar i samo jednom željom stremite izaći iz toga obruča u kojemu čovjeka držite zarobljenim.‹

»Upravo to jest zlo da smo mi samo zato moralno savršeni, samo zato sretni da bi bili upotrebljivi, da mi uživamo svoj trud, ali ne i svoja djela. Stotine tisuća radinih ruku nosilo je kamenje za piramide – ali njihova nagrada ne bijaše piramida. Piramida je razveselila oči kraljeva, a marljivi su robovi namireni održavanjem na životu. Što pripada radniku kada on više ne može raditi ili kada za njega više ne bude bilo posla? Što čovjeku kada više ne bude potreban?«

›On će biti uvijek potreban.‹

»I uvijek kao biće koje misli?«

Ovdje nas prekine jedna posjeta – i vrijeme je, pomislit ćete. Oprostite, dragi O**, na ovom beskonačno dugom pismu. Vi ste željeli doznati sve sitnice o princu, a u to smijem svakako ubrojiti i njegovu filozofiju morala. Znam da Vam je važno stanje njegovog duha i znam da su Vam njegovi koraci važni samo poradi toga. Zato sam zapisao vjerno sve što mi je od toga razgovora ostalo u sjećanju.

Ubuduće ću Vas obavijestiti o jednoj novosti, koju teško da možete očekivati nakon razgovora nalik današnjem. Zbogom.