Georg Heym

Brod

Bijaše to jedan mali brod za lov na koralje, koji je oko rta York plovio u Arafursko more. Na modrom su se sjeveru katkada vidjela brda Nove Gvineje, na jugu katkada puste australijske obale, nalik prljavom srebrnom pojasu položenom na titravi horizont.

Na brodu ih bijaše sedmorica. Kapetan Englez, još dvojica Engleza, jedan Irac, dva Portugalca i kineski kuhar. I kako ih je bilo malo, bijahu u dobrom prijateljstvu.

Brod je sada plovio dolje, za Brisbane. Tamo ga je trebalo istovariti i oni će se razići, kud koji.

Plovili su kroz jedan mali arhipelag, lijevo i desno po nekoliko otoka, ostaci velikog mosta koji je nekad, davno, davno spajao dva kontinenta od Australije do Nove Gvineje. Sada je nad njime šumio ocean, i olovnici bi trebala čitava vječnost da dosegne dno.

Uplove u jednu malu sjenovitu uvalu otoka i usidre se. Trojica pođu na kopno da potraže stanovnike otoka.

Gazili su kroz priobalnu šumu, onda mukotrpno puzali preko jednog brda, prošli preko neke usjekline pa opet preko jednog šumovitog brijega. I nakon nekoliko sati ponovo došli do mora.

Nigdje na cijelom otoku nije bilo života. Nisu čuli ni pjev ptica niti im je kakva životinja prešla preko puta. Posvuda je vladala strašna tišina. Čak je i more pred njima bilo nijemo i sivo. »Ali, dovraga, nekoga ovdje ipak mora biti«, reče Irac.

Dozivali su, vikali, pucali iz revolvera. Ali ništa se ne pomakne, nitko se ne pojavi. Išli su duž žala, kroz vodu, preko stijena i priobalnog raslinja, no ne sretnu nikoga. Odozgo su na njih nijemo gledala visoka stabla poput velikih sablasnih bića, poput gorostasnih mrtvaca, u nekoj groznoj ukočenosti. Obuzela ih je neka nelagoda, tamna i tajnovita. Htjeli su jedan drugome rastjerati strah, ali pogledavši svoja blijeda lica, ostanu nijemi.

Naposljetku stignu do jedne prevlake koja je kao posljednja istaka, kao posljednje utočište, vodila u more. Na samom njenom kraju, tamo gdje je njihov put skretao, ugledaju nešto što ih na trenutak ukoči.

Tu su jedan preko drugoga ležala tri leša, dva muškarca i jedna žena, jednostavno odjevena. Na njihovim grudima i rukama, na njihovim licima, posvuda crvene i plave mrlje nalik bezbrojnim ubodima insekata. A na nekoliko mjesta iz njihove je napukle kože stršalo nekoliko velikih kvrgi nalik visokim brežuljcima.

Udalje se što su brže mogli. Nije ih otjerala smrt. Na licima tih leševa kao da je stajala neka zagonetna prijetnja, neko zlo kao da je potajno vrebalo u smiraju zraka, nešto što nisu mogli imenovati, a što je ipak bilo tu, neka neumoljiva ledena strava.

Iznenada su počeli trčati, razdirući se na trnje. Samo što dalje. Jedan drugome su gazili po petama.

Zadnji, jedan Englez, zapeo je u grmlju; i kad se htio osloboditi nehotice se ogleda oko sebe. Učini mu se da iza jednog ogromnog stabla vidi nešto, mali crni lik, nalik ženi u žalobnoj haljini.

Zazove svoje drugove i pokaže prema drvetu. Ali tamo više nije bilo ničega. Oni ga ismiju, no njihov je smijeh zvučao šuplje.

Konačno stignu do čamca. Otisnu se i dovezu do broda.

Kao po tajnom dogovoru nisu spominjali ono što su vidjeli. Nešto im je zatvorilo usta.

Navečer, kad se Francuz naslonio na ogradu broda, vidje kako posvuda iz unutrašnjosti broda, iz svih otvora i pukotina četimice mile vojske brodskih štakora. Njihova debela, smeđa tijela plivala su zaljevom, cijelo se more od njih ljeskalo.

Nije bilo dvojbe, štakori su napuštali brod.

On ode do Irca i ispriča mu što je vidio. Ovaj je sjedio na konopu, buljio pred sebe i nije želio ništa čuti. Ode do Engleza koji je stajao pred kajitom, ali ga i ovaj bijesno pogleda. I Francuz ga ostavi stajati.

Dođe noć i posada ode dole u viseće ležaljke. Sva su petorica spavali zajedno. Samo je kapetan spavao odjelito, otraga, pod palubom. A ležaljka Kineza visjela je u brodskoj kuhinji.

Kad je Francuz sišao, ugledao je Irca i Engleza koji su zapali u tučnjavu. Lica plavih od bijesa, valjali su se među brodskim sanducima. A ostali su stajali okolo i promatrali. On upita jednog Portugalca za razlog ovog dvoboja i dobi odgovor da su se potukli zbog vunenog konca za krpanje čarapa, koji je Englez uzeo Ircu.

Oni se konačno razdvoje i odvuku se svaki u svoj ugao kajite, te ostanu tamo sjediti, nijemo, na podsmijeh drugima.

Konačno su svi ležali u ležaljkama, samo je Irac svoju smotao i otišao s njom na palubu.

Njegova se ležaljka kroz ulaz u kajitu vidjela gore na palubi kao neka crna sjena između kosnika i jednog konopa i njihala se uz lagano gibanje broda amo-tamo.

I olovna atmosfera tropske noći, ispunjena gustom maglom i zagušljivim isparavanjem, spustila se na brod i obavila ga, mračno i zdvojno.

Svi su već spavali u strašnoj tišini, i iz daleka je zvuk njihovog disanja zvučao prigušeno, kao da dolazi ispod teškog poklopca nekog ogromnog crnog lijesa.

Francuz se borio protiv sna, ali je malo-pomalo malaksao od uzaludne borbe; pred njegovim sklopljenim očima pojavili su se prvi lelujavi glasnici sna. Jedan mali konj, pa dva muškarca sa ogromnim staromodnim šeširima, pa jedan debeli Holanđanin sa dugom, bijelom špičastom bradom, onda dvoje male djece, a iza toga se pojavilo nešto što je izgledalo poput velikih mrtvačkih kola koja su prolazila praznim ulicama u nekoj mutnoj polutami.

On zaspe. I u posljednjem je trenutku imao osjećaj da straga u kutu netko stoji i netremice ga gleda. Htio je još jednom širom otvoriti oči, ali neka olovna ruka ih zaklopi.

Ispod crnog broda njihala se duga zibina, a zidine prašume bacale su svoju sjenku daleko u gotovo potpuno tamnu noć i brod je duboko utonuo u ponoćnu tamu.

Mjesec je isturio svoju žutu lubanju između dvije palme. Na kratko bude svjetlo, onda mjeseca nestane u gustoj, nadirućoj magli. Samo ponekad bi se pojavio između nadirućih krpica oblaka, mutan i malen kao jezivo oko slijepca.

Iznenada noć propara jedan dugi krik, oštro kao bradvom. Dolazio je odostraga iz kapetanove kajite tako glasan kao da je ispušten odmah tu do spavača. Oni skoče iz svojih ležaljki i u polutami se pogledaju u blijeda lice.

Nekoliko je sekundi bilo tiho; onda odjednom odjekne ponovo, jako glasno, tri puta. I vrisak izazove strašnu jeku u daljini noći, negdje u stijenama, sada još samo jednom, sasvim daleko, kao zamirući smijeh.

Ljudi su pipali tražeći svjetlo kojega nigdje nisu nalazili. Onda se opet uvuku u svoje ležajeve i nastave sjediti u njima uspravljeni i kao oduzeti, bez riječi.

I nakon nekoliko minuta začuju jedan vukući korak kako dolazi palubom. Sada je bio iznad njihovih glava, sada je jedna sjenka prošla ispred vrata kajite. Sada je išao naprijed. I dok su jedan u drugoga buljili razrogačenih očiju, dopre sprijeda, iz ležaljke Irca, još jednom glasan, oduljeni krik smrti. Onda hroptanje, kratko, kratko, drhtava jeka i grobna tišina.

I u jedan mah se mjesec, nalik debelom licu nekog Malajca, progura na njihova vrata, nad stepenice, velik i bijel i odrazi se u njihovom strašnom bljedilu.

Usta im razjapljena, a vilice se tresu od straha.

Jedan od Engleza pokuša nešto reći, ali mu se jezik u ustima savine unatrag i skupi, te odjednom ispadne van preko donje usne poput crvene krpe. Bijaše oduzet i više ga nije mogao uvući.

Njihova su čela bila bijela ko’ kreda. Na njima se u velikim grašcima skupljao hladni znoj neizmjerne jeze.

I noć prođe tako u nekoj fantastičnoj polutami, koju je veliki tonući mjesec prosipao po podu kajite. I na rukama mornara se katkada pojave neobični znakovi, slični prastarim hijeroglifima, trokuti, pentagrami, crteži kostura ili mrtvačkih glava iz čijih su ušiju rasla velika krila šišmiša.

Mjesec polako utone. A u trenutku kada je njegova velika glava nestala iza stepenica, začulo se iz brodske kuhinje, sprijeda, suho stenjanje i onda sasvim jasno tiho meketanje, kao kad se smiju stari ljudi.

I prvo svitanje preleti nebom svojim strašnim krilima.

Oni se pogledaju u lica siva poput pepela, ispenju se iz svojih ležajeva i otpužu drhćućih udova na palubu.

Oduzeti je sa svojim isplaženim jezikom došao posljednji. Htio je nešto reći, ali je uspio istisnuti tek neko užasno mucanje. Pokaže na svoj jezik i napravi kretnju kao da će ga gurnuti natrag. I jedan Portugalac uhvati prstima plavima od straha njegov jezik i silom mu ga ugura natrag u ždrijelo.

Ostali su stajati jedan uz drugoga pred brodskim prozorom i bojažljivo osmatrali palubu, dok se polako danilo. No na palubi nije bilo nikoga. Samo se sprijeda Irac ljuljao u svojoj mreži na svježem jutarnjem vjetru, amo-tamo, amo-tamo, poput ogromne crne kobasice.

I odjednom svi zajedno kao magnetom privučeni krenu polako prema spavaču, klecajući svim zglobovima. Nitko ga ne zazove. Svak je znao da neće dobiti odgovora. Svak je užas želio što je moguće dulje odložiti. Sada su stajali tu i dugih vratova buljili u crni svežanj u mreži. Vunena mu je deka povučena do čela. Kosa mu se vijori na sljepoočnicama. Više nije crna; ove je noći postala bijela kao snijeg. Jedan od njih povuče deku s glave i oni ugledaju bezbojno lice leša koje je široko rastvorenih i staklenih očiju zurilo u nebo. Čelo i sljepoočnice posuti su bezbrojnim crvenim mrljama, a na korijenu nosa probila se poput roga velika plava kvrga.

»To je kuga.« Tko je od njih to rekao? Pogledaju se neprijateljski i brzo se povuku iz otrovnog područja smrti.

I u jedan mah se kod svakoga od njih javi spoznaja da su izgubljeni. Bijahu u neumoljivim rukama nekog jezivog nevidljivog neprijatelja, koji ih je možda samo nakratko napustio. U svakom je trenutku mogao sići s jedara ili dopuzati iza kojeg jarbola; već se u ovoj sekundi mogao pojaviti iz kajite ili svoje strašno lice pokazati nad palubom, početi ih kao lud tuda juriti.

U svakome od njih klijala je neka nejasna mržnja prema svojim supatnicima, koju nisu znali objasniti.

Raziđu se. Jedan od njih stane kraj pomoćnog čamca, njegovo se blijedo lice odražavalo u vodi. Ostali sjednu negdje po klupama na palubi; nitko ne započne razgovor, ali svi ostanu u blizini da se u trenutku kada opasnost bude nadohvat mogu skupiti. No ne dogodi se ništa. Pa ipak su svi znali da je to ovdje i da vreba na njih.

Nalazilo se tu negdje. Možda baš među njima na palubi, kao nevidljivi bijeli zmaj koji svojim drhtavim prstima opipava njihova srca i svojim toplim dahom širi palubom otrov bolesti.

Nisu li već bolesni, ne osjećaju li već neku potmulu omamljenost i početnu navalu smrtonosne vrućice? Čovjeku na palubi izgledalo je kao da se brod ispod njega počinje ljuljati i zanašati, sad brzo, sad polako. Ogleda se za drugima i vidje sama zelena lica utonula u sjenu, lica koja već na upalim obrazima nose strašne blijedosive mrlje.

»Možda su oni već mrtvi i ti si još jedini živ«, razmišljao je. I pri toj mu pomisli tijelom prođe ledeni užas. Bijaše mu kao da je za njim odjednom iz zraka posegnula neka ogromna ruka.

Polako se razdani.

Nad sivom ravni mora, nad otocima, svugdje je ležala siva izmaglica, vlažna, topla i zagušljiva. Na rubu oceana je stajala mala crvena točka poput upaljenog oka. Sunce izađe.

I muka neizvjesnog čekanja rastjera ljude s njihovih mjesta.

Što će se sada dogoditi? Jednom se mora sići, mora se nešto pojesti.

Ali pomisao da će se tamo možda morati koračati preko leševa...

Tu na stepenicama začuju tiho lajanje. I sada se prvo pojavi njuška brodskog psa, pa tijelo i glava, ali što to visi iz njegove gubice? I četiri grla u isti čas ispuste oštar krik užasa.

Iz njegove je gubice visilo tijelo starog kapetana; pas ga je polako vukao na palubu, prvo se pojavila njegova kosa, pa lice, pa njegovo debelo tijelo u prljavoj noćnoj košulji. I sada je ležalo tu pred stepenicama kajite, a na njegovom su se licu žarile iste one strašne crvene mrlje.

Pas ga pusti i odvuče se.

Odjednom ga začuju kako u nekom kutu reži i u nekoliko skokova se opet pojavi i krene naprijed, ali kada je prolazio kraj glavnog jarbola, odjednom stane, baci se na leđa i ispruži noge u zrak kao da se brani. Ali nepoznati ga je progonitelj bez samilosti držao u svojim pandžama.

Oči psa nateknu i iskoče kao da stoje na štapu, jezik mu ispadne. Zakrklja par puta kao da mu je ždrijelo stisnuto. Strese ga posljednji grč i ispruži noge; bijaše mrtav.

Odmah iza toga Francuz začuje kraj sebe sasvim jasno tromi korak, dok je jeza udarala po njegovoj lubanji kao željezni čekić.

Htio je zatvoriti oči, ali mu nije uspjelo. Više nije bio gospodar svoje volje.

Koraci su išli ravno preko palube prema Portugalcu, koji se leđima naslonio na stijenu broda i rukama mahnito zagrebao u nju.

Čovjek je očigledno nešto vidio. Želio je pobjeći; kao da je svom silom htio pomaknuti noge, ali nije imao snage. Nevidljivo biće kao da ga je držalo. Tada iskezi zube kao kod prevelikog napora i promuca limenim glasom, koji kao da je dolazio iz neke velike daljine: »Majko, majko«.

I njegove se oči ugase, lice mu postane sivo poput pepela. Grč u udovima popusti. I on padne strmoglavce te čelom udari o palubu.

Nevidljivo biće nastavi svoj put i Francuz ponovo začuje trome korake. Izgleda da je išlo prema obojici Engleza. I strahovita se predstava još jednom ponovi. I sada je zadnji smrtni strah istisnuo iz njihovih grla isti onaj dvostruki uzvik: »Majko, majko«, s kojim je njihov život otprhnuo.

»Sada će doći k meni«, mislio je Francuz. Ali ništa ne dođe, sve ostane mirno. I on ostane sam s mrtvacima.

Jutro prođe. On se ne pomakne s mjesta. Mislio je samo na jedno: kada će doći. Njegove su usne mehanički ponavljale jednu te istu kratku rečenicu: »Kad’ će doći, kad’ će doći?«

Magla se polako razišla i sunce, koje je već stajalo blizu podneva, preobrazilo je more u nepreglednu sjajnu površinu, u ogromnu srebrnu ploču, koja je poput drugog sunca bacala odsjaj svoje svjetlosti u prostor.

Ponovo bijaše mirno. Zrak kao da je ključao. Znoj mu je u potocima tekao preko sivog lica. U tjeme mu je udaralo sunce, i glava mu dođe kao divovski crveni toranj, pun vatre. Savim jasno vidje svoju glavu kako raste prema nebu. Iznutra je postajala sve viša i sve vrelija. A unutra, jedan ljigavi puž puzao je sasvim polako zavojitim stepenicama, čiji su se posljednji zavoji gubili u bijeloj vatri sunca. Penjao se tornjem opipavajući rogovima, dok se njegov vlažni kraj još prevrtao u njegovom vratu.

Imao je mukli osjećaj da je zapravo ipak prevruće, da to zapravo ne može nitko izdržati.

I tada – bum – netko ga udari gorućom polugom po glavi, on padne nauznak koliko je dug i širok. To je smrt, mislio je. I onda je neko vrijeme ležao na užarenim daskama palube.

Odjednom se probudi. Jedan tihi, piskavi smijeh kao da je nestajao iza njega. Podigne pogled i ugleda: brod plovi, brod plovi, sva su jedra podignuta. Izbočila su se bijela i napeta, ali vjetra nije bilo, ni najmanjeg daška. More bijaše glatko poput zrcala, bijelo, pravi ognjeni pakao. A gore na nebu, u zenitu, rasplinulo se sunce poput ogromne hrpe usijanog željeza. I kapalo je posvuda s neba, njegov se žar ljepio posvuda i zrak kao da je pekao. Sasvim daleko, nalik plavim točkama, ležali su otoci kod kojih bijahu usidreni.

I u jedan mah užas se opet pojavio, ogroman poput stonoge što juri njegovim žilama koje se lede tamo gdje je ona prošla mnoštvom svojih hladnih nožica.

Pred njim su ležali mrtvaci. Licem prema gore! Tko ih je okrenuo? Koža im je plavo-siva. Gledaju ga njihove bijele oči. Započeto raspadanje njihova je usta razvuklo, a obraze nabralo u neki luđački smiješak. Samo je leš Irca spavao mirno u svojoj visećoj ležaljci. On se ništa ne misleći pokuša polako uspraviti.

Ali neizrecivi strah oduzme mu svu snagu. Koljena mu se presijeku. I sada je znao, sada će doći. Iza jarbola je nešto stajalo. Jedna crna sjenka. I sada je dolazila palubom svojim tromim korakom. Sada je  iza krova kajite, sada izađe. Jedna stara žena u crnoj staromodnoj haljini, duge bijele kovrče padaju joj na blijedo, staro lice. Na njemu par očiju neodređene boje, poput para gumbi, koje ga netremice gledaju. Cijelo joj je lice posuto plavim i crvenim prištevima, a na čelu kao dijadema strše dvije crvene kvrge, preko kojih je navučena njena bijela staračka kapica. Njena je crna krinolina šuštala i ona je išla prema njemu. U krajnjem očaju on se uspravi uz pomoć ruku i nogu. Srce mu prestane kucati. Ponovo padne.

Ona je bila već tako blizu da je vidio njen dah koji se kao zastava vijorio iz njenih usta.

Još se jednom uspravi. Njegova lijeva ruka već je oduzeta. Nešto ga je sililo da ostane na mjestu, nešto divovsko ga je držalo. Ali se on još ne preda. Svojom ga desnicom pritisne prema dolje i otrgne se.

Teturavim korakom, neprisebno, nahrupi niz palubu pored mrtvaca u visećoj ležaljci, prema napred, tamo gdje su se uspinjale velike pletene ljestve od kraja kosnika do prednjeg jarbola.

Uspne se i pogleda za sobom.

Kuga mu je bila za petama. Sada je već bila na donjim prečkama. Morao je, dakle, više, sve više. Ali kuga ne pušta, brža je od njega, dostići će ga. On posegne istovremeno rukama i nogama u petlje, počne gaziti okolo, jednom nogom propadne kroz petlju, izvuče nogu, i dođe do vrha. Sada je kuga bila još nekoliko metara udaljena. Penjao se najgornjim križem jarbola. Ali tamo gdje se trebalo nalaziti uže sada nije bilo ničega.

Duboko ispod je more i paluba. I upravo ispod njega leže oba mrtvaca.

Htio je nazad, ali kuga je već stajala na drugom kraju okrižnice.

I sada se lebdeći približavala na križu poput iskusnog mornara njišućim korakom.

Sada još samo šest koraka, još samo pet. Tiho je brojio, dok mu je smrtni strah strašnim grčem razjapio donju vilicu kao da zijeva. Tri koraka, dva koraka.

Ustukne, zalomi rukama po zraku želeći se negdje zadržati, prevrne se i padne uz tresak na palubu, glavom odmah na neku željeznu prečku. I tu ostane ležati razmrskane lubanje.

Sa istoka se preko mirnog oceana brzo navlačila crna oluja. Sunce se skrilo u guste oblake kao samrtnik koji plahtu povlači preko lica. Nekoliko kineskih džunki, koje su se pojavile iz polutame, punim su jedrima plovile ovamo pred olujom, uz škripu, sa upaljenim svjetiljkama i uz razlijeganje zvižduka. A pored njih otplovi brod, ogroman kao lebdeća sjenka nekog demona. Na palubi jedan crni lik. On kao da raste u sjaju vatre i njegova se glava polako uzdigne iznad jarbola dok svojim ogromnim rukama vitla u krug, slično ždralu koji leti u vjetar. U oblacima se rastvori bezbojna rupa. I brod uplovi ravno u strašno svjetlo.